godina
država
Razglednice kao dokumentarni medij
Arhivi (Slika 1) prikupljaju razglednice premda je riječ o publikacijama, koje imaju svoje autore, izdavače, tiskare i nakladnike. One pripadaju arhivskim zbirkama kao i drugi sitni tisak – letci, plakati, osmrtnice posjetnice i sl. – jer ih javne knjižnice ne prikupljaju sustavno. Tek ako na njima postoji unikatni zapis od značaja za povijest ili druge znanosti te kao pravni dokument, postaju arhivsko gradivo u užem smislu. Razglednice mogu biti vrijedan izvor za povijesna istraživanja, najviše za istraživanja na područjima arhitekture i graditeljstva, kulturne i prirodne baštine, etnologije i sl. Rjeđe se javljaju kao izvor za političku povijest. Često imaju promidžbenu svrhu, ukazuju na ljepotu i značaj prirodnih i urbanih krajobraza, etnografske značajke nekog mjesta ili naroda, posreduju naše dojmove s putovanja osobama kojima ih šaljemo kako bismo ih informirali ali i zadivili. Izrađuju ih profesionalci koji znaju kako dotjerati stvarnost i odabrati motive za snimanje koji potvrđuju našu sliku svijeta. Promidžbeni karakter vrijedi za razglednice (Slika 2, Slika 3) u zbirci riječkog slikara, konzervatora i povjesničara umjetnosti Zvonimira Pliskovca (Slika 4) još u većoj mjeri. Govore o jednom prijelomnom razdoblju riječke povijesti za sve njezine stanovnike, kako one hrvatskih odnosno južno slavenskih tako i one talijanskih nacionalnih osjećaja ali pretežno sa stajališta talijanske strane. Nastale su u vremenima zgusnute povijesti, kada je zbog zbivanja uzrokovanih Prvim svjetskim ratom (Slika 5, Slika 6) i poraćem Rijeka u samo sedam godina, od 1918. do 1924., promijenila pet vrhovnih suverena, državnih tvorevina u nestajanju i nastajanju, koje su u nekim svojim funkcijama na njezinu teritoriju djelovale istovremeno.
(Slika 1) Palača nadvojvode Josipa, sjedište Državnog arhiva u Rijeci. HR-DARI-279
(Slika 2) Album u kojemu je pohranjena Zbirka razglednica Zvonimira Pliskovca. HR-DARI-1357
(Slika 3) Razglednice iz zbirke Zvonimira Pliskovca. HR-DARI-1357
(Slika 4) Zvonimir Pliskovac, povjesničar umjetnosti, konzervator i slikar, Rijeka 1952. HR-DARI-536
(Slika 5) Alegorija strahota Prvog svjetskog rata – mlin na pogon ljudske krvi. HR-DARI-805-1.
(Slika 6) Alegorija strahota Prvog svjetskog rata – peć na ljudsko gorivo. HR-DARI-805-1.
Austro-Ugarska
Stoljetna vlast Habsburške monarhije, u kojoj je nakon Hrvatsko – ugarske nagodbe iz 1868. politički status Rijeke bio provizorno uređen u formi Corpusa separatuma (Slika 7) unutar ugarskog dijela Monarhije, završila je s raspadom Austro-Ugarske krajem Prvog svjetskog rata. U Rijeci su za Corpusa separatuma dominirale talijanska i mađarska komponenta u upravi (Slika 8, Slika 9), školstvu (Slika 10, Slika 11) i drugim javnim službama s jakom prisutnošću hrvatske strane u crkvenom životu (Slika 12), gospodarstvu (Slika 13, Slika 14) i društvu (Slika 15, Slika 16) općenito. Grad je u tom razdoblju bio ekonomski izuzetno prosperitetan, imao je luku (Slika 17, Slika 18) europskog značaja i s njom povezanu trgovinu (Slika 19), razvijenu raznoliku industriju (Slika 20, Slika 21) koja je upošljavala brojno kvalificirano radništvo (Slika 22, Slika 23) te jako građanstvo (Slika 24, Slika 25, Slika 26) svih razina ekonomske snage. Još prije formalnog kraja Monarhije 13. studenog 1918., kada se austrijski car Karlo I (Slika 27). odnosno ugarski i hrvatski kralj Karlo IV. Habsburški odrekao vođenja svih državnih poslova i na području ugarskog dijela monarhije, formirale su se na njezinim razvalinama nove državne strukture. U Zagrebu je 29. listopada 1918. Hrvatski sabor (Slika 28) raskinuo sve državno – pravne veze s Kraljevinom Ugarskom te prenio svoje ovlasti na Narodno vijeće SHS, koje je isti dan proglasilo osnivanje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Slika 29) na teritoriju bivše Austro-Ugarske nastanjenom Južnim Slavenima. Rijeku, čije su stanovništvo pred Prvi svjetski rat oko 40% činili Južni Slaveni, Narodno vijeće SHS je smatralo dijelom te države. Još je istoga dana kada je proklamirana Država SHS ugarski kraljevski guverner Rijeke Zoltan Jekelfalussy (Slika 30) predao guvernerovu palaču (Slika 31) i uredske prostorije predstavnicima riječkog Mjesnog odbora Narodnog vijeća SHS1.
(Slika 7) Plan slobodnog grada Rijeke i okolice iz 1901. HR-DARI-277-11
(Slika 8) Koncept dopisa Kraljevskog gubernija za Rijeku i Ugarsko-hrvatsko primorje u vezi postupka s imovinom građana SAD. HR-DARI-7, pres. 21/18. prva stranica
(Slika 9) Druga stranica spisa pod 8
(Slika 10) Naslovnica imenika Mađarske više gimnazije u Rijeci u šk.g. 1871/72. HR-DARI-132-41.
(Slika 11) Iskaz ocjena učenika Francesca Kukatzkaya u 1. razredu Mađarske više gimnazije u Rijeci u šk.g. 1871/72. HR-DARI-132-41.
(Slika 12) Ivan Fiamin (Opatija 1833. – Rijeka 1890.), riječki župnik od 1863. do 1890, domoljub i borac za hrvatska prava u Rijeci. HR-DARI-508.
(Slika 13) Memo Ugarsko-hrvatskog dioničarskog društva za slobodnu plovidbu na Rijeci. HR-DARI-391-5.1
(Slika 14) Riječka poslovnica Hrvatske poljodjelske banke u današnjoj Zajčevoj ulici oko 1910. HR-DARI-508.
(Slika 15) Novi List od 30. listopada 1905., prva stranica
(Slika 16) Novi List od 30. listopada 1905., druga stranica
(Slika 17) Riječka luka na razglednici oko 1917. HR-DARI-842, album br. 3
(Slika 18) Riječka luka i željeznički čvor na karti iz 1908. HR-DARI-277-15
(Slika 19) Jedna stranica statistike Trgovačke komore o uvozu i izvozu robe iz Rijeke za 1889. HR-DARI-179-3.1.5
(Slika 20) Brodogradilište Brgudi 1912., HR-DARI-1169-3-16
(Slika 21) Rafinerija nafte na Mlaki oko 1918. HR-DARI-182, kut 5a – mapa Foto diverse.
(Slika 22) Radnici u proizvodnoj hali tvornice Torpeda Whitehead 1893. HR-DARI-734-3.1.
(Slika 23) Mimohod radnika štrajkača na riječkom Korzu 1905. HR-DARI-1357-2.1.
(Slika 24) Luigi Ossoinak (Rijeka 1849. – Lopača 1904.), brodar i veletrgovac, jedan od najbogatijih Riječana svoga doba. HR-DARI-508.
(Slika 25) Hinko (Rico) Simonić (Zagreb 1867. – Rijeka 1918.), riječki tvorničar kože, muž Ossoinakove rođakinje Nelle Rudan. HR-DARI-508.
(Slika 26) Riječki građani okupljeni na koncertu na trgu Dante. HR-DARI-279-Ri 104.
(Slika 27) Theodor Mayerhofer: portret cara Karla I. (kralj Karlo IV). HR-DARI-508.
(Slika 28) Zasjedanje Hrvatskog sabora 29. listopada 1918. HR-DARI-508.
(Slika 29)Karta Države SHS. HR-DARI-508.
(Slika 30) Posljednji mađarski guverner Rijeke Zoltan Jekelfalussy. HR-DARI-508.
(Slika 31) Guvernerova palača 1898. HR-DARI-279-Ri 051.
Država Slovenaca, Hrvata i Srba i interregnum savezničke uprave
Idućeg je dana, 30. 10. 1918., povjerenik središnjeg Narodnog vijeća SHS Konstantin Rojčević Vladi u Zagrebu predao na upravljanje cijeli Kraljevski gubernij odnosno državnu vlast nad Rijekom (Slika 32).2 Time je, bar formalno, državnu vlast u Rijeci preuzelo delegirano tijelo novoosnovane Države SHS. Ta je vlast i personalizirana kada je 31. listopada 1918. ugledni riječki odvjetnik Rikard Lenac (Slika 33, Slika 34)3 imenovan velikim županom za grad Rijeku i okolicu (Slika 35). Ured velikog župana odnosno guvernera Rijeke započeo je s radom još 30. listopada 1918. Arhivsko gradivo tog ureda4 svjedoči o pokušajima uklapanja Rijeke i okolice u državno – pravni sustav Države SHS. Sadrži brojne normalije civilnih i vojnih vlasti države SHS te prijepisku velikog župana uglavnom s onim tijelima i nadleštvima u Rijeci koja su priznavala hrvatsku vlast, kao Vojno postajno zapovjedništvo SHS u Rijeci (Slika 36, Slika 37), Pomorska oblast SHS (Slika 38) Rijeka, Županijsko školsko nadzorništvo, ali i s onima koji je nisu priznavali ili koji su bili neodlučni, kao Gradsko poglavarstvo Rijeka i Okružni sud Rijeka. Dvovlašće je u Rijeci vladalo ustvari već drugi dan po proglašenju vlasti Države SHS u Rijeci. Talijansko nacionalno vijeće je 30. listopada 1918. (Slika 39) proglasilo pripajanje Rijeke Italiji te time jasno odredilo pravac svojih političkih aktivnosti. Podršku je dobivalo od velikog broja građana talijanskih nacionalnih osjećaja (Slika 40), kojih je u Rijeci pred Prvi svjetski rat bilo oko 47%.5 Političke napetosti i nesigurnost za osobe i imovinu rasli su u to vrijeme unatoč nastojanju velikog župana da se u gradu uspostavi red i mir. Rijeci je prijetilo bezvlađe i možda čak izbijanje građanskog rata, što pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu nisu htjele dopustiti. Eskalacija sukoba spriječena je intervencijom savezničkih snaga Antante, među inim i na zahtjev Narodnog vijeća SHS,6 pa sile Antante postaju treći čimbenik realnog obnašanja vlasti u Rijeci. Uplovljavanje talijanske ratne mornarice u riječku luku (Slika 41, Slika 42) 4. studenog 1918. dočekano je s odobravanjem i talijanske i hrvatske strane (Slika 43). Nekoliko dana kasnije u riječku luku je pristao brod s francuskim jedinicama, a željeznicom su stigle dvije srpske pješačke bojne (Slika 44) pod zapovjedništvom potpukovnika Ljubomira Maksimovića (Slika 45).7 Krajem 1918. su u Rijeci također bili stacionirani i vojnici britanske 8. bojne (Slika 46). Vojna prisutnost svih najvažnijih snaga Antante u Rijeci nedugo nakon završetka rata ukazuje na ozbiljnost političke situacije i nepostojanje općeg konsenzusa o budućem međunarodno – pravnom statusu Rijeke. Pod izlikom da hrvatska vlast nije u stanju efikasno provoditi red i mir, znatno jače snage talijanske mornarice (Slika 47) i kopnene vojske pod zapovjedništvom generala San Marzana (Slika 48), s mandatom Saveznika i uz podršku jedne američke bojne, zauzele su Rijeku 17. studenog 1918. (Slika 49, Slika 50, Slika 51) u potpunoj ratnoj opremi i konjicom, topništvom, oklopljenim automobilima, mitraljezima, i mnogobrojnim pješaštvom8 te tako stvorile prevagu talijanske strane u prijeporu oko statusa Rijeke. Rikard Lenac je zajedno sa svojom upravom izbačen iz Guvernerove palače (Slika 52), a ovlasti guvernera, znači delegirana državna vlast, predane su Talijanskom nacionalnom vijeću. Hrvatsku vojnu policiju smjesta su zamijenili karabinjeri, kojima je u luci i željezničkoj stanici zapovijedao sam general San Marzano, te se stavili i na čelo Gradskog redarstva (Guardia civica).9 Na simboličkoj razini je ta promjena vlasti bila naglašena isticanjem talijanskih zastava (Slika 53, Slika 54) na svim državnim uredima, a na realnoj razini djelovanjem snaga primjene sile i zaposjedanjem imovine … jugoslavenske države, zgrada, mornarice, skladišta it.d., vrijednih na stotine i stotine milijuna.10 Veliki župan Rikard Lenac izgubio je tada bilo kakvu stvarnu vlast u Rijeci, premda tragovi djelovanja njegova ureda sežu do 2. siječnja 1919.11 Talijansko vojno zapovjedništvo grada nije ostvarilo željeni red i mir te osobnu i materijalnu sigurnost svih njezinih građana. Ubrzo po njegovu zauzimanju Rijeke nasilničke grupe, među inima i elementi od kojih je u travnju 1919. zubotehničar Giovanni (Nino) Host Venturi (Slika 55)12 formirao Riječku dobrovoljačku legiju (Legione Volontari Fiumani), kreću s akcijama zastrašivanja (Slika 56, Slika 57) i uništavanja imovine Hrvata i drugih južnih Slavena kako bi ih se pacificiralo i protjeralo iz grada. Prijavu protiv nepoznatih počinitelja, koji su u pet dana uništili ili uklonili velik broj natpisa na hrvatskim tvrtkama, podnio je vojnom zapovjedništvu Rijeke već 22. studenog 1918. zubar Vladimir Krišković u svoje ime i u ime trideset oštećenika (Slika 58, Slika 59, Slika 60), uz opasku da karabinjeri nisu ništa poduzeli protiv nasilništva.13 Tijekom sljedećih mjeseci množile su se nasilničke akcije protiv Hrvata i drugih Jugoslavena14 ali i provokacije protiv netalijanskih savezničkih, poglavito francuskih, vojnika, koje su Talijani smatrali jugoslavenskim zaštitnikom. Napetost je eskalirala 6. srpnja 1919. u sukobima u skladištima luke Baroš (Slika 61) između Riječke legije i francuskih vojnika iz kolonijalnih postrojbi Anamita (Slika 62), u kojima je bilo više poginulih i ranjenih Francuza.15 Taj događaj je doveo do konačnog gubitka povjerenja saveznika u talijansku civilnu i vojnu vlast u Rijeci, na čijem je čelu potonje bio postavljen general talijanske vojske Grazioli (Slika 63, Slika 64, Slika 65). Međusavezničko vijeće u Parizu je potom 25. kolovoza 1919. donijelo odluku da se umjesto Talijanskog nacionalnog vijeća za civilnu upravu Rijekom ustroje tijela pod kontrolom savezničke misije. Ona su trebala preuzeti upravu nad Rijekom i Sušakom te što prije organizirati izbore, a Riječka dobrovoljačka legija je trebala biti raspuštena.16
(Slika 32) Manifestacija riječkih Hrvata povodom preuzimanja vlasti od strane Narodnog vijeća SHS. Zbornik Rijeka 1918.-1945., Matica hrvatska 1953.
(Slika 33) Rikard Lenac (Rijeka, 16. ožujka 1868. – Sušak, 15. listopada 1943.). HR-DARI-391-2.10.
(Slika 34) Proglas Rikarda Lenca građanima Rijeke u prilog ravnopravnosti hrvatskog i talijanskog stanovništva u Rijeci, 5. 11. 1918. HR-DARI-391-2.3.2.1.2.
(Slika 35) Odluka o imenovanju Rikarda Lenca velikim županom za grad Rijeku i okolicu 31.10.1918. HR-DARI-391-2.3.2.1.
(Slika 36) Dopis Vojno postajnog zapovjedništva SHS u Rijeci velikom županu Rikardu Lencu 11. 11. 1918. HR-DARI-1333, spis 260/18.
(Slika 37) Smotra hrvatskih postrojbi pred savezničkim admiralom Rainerom na trgu ispred crkve Sv. Vida 11. 11. 1918. HR-DARI-1357-7.3.
(Slika 38) Dopis Pomorske oblasti u Rijeci Vladi SHS u Rijeci 13. 11. 1918. HR-DARI-1333, spis bb/18.
(Slika 39) Ploča s tekstom obznane o priključenju Rijeke Italiji 30. 10. 1918. HR-DARI-1357-7.1.
(Slika 40) Povorka građana na Rivi povodom proglašenja priključenja Rijeke Kraljevini Italiji 30. 10. 1918. HR-DARI-1357-15.1.
(Slika 41) Okupljeni građani u riječkoj luci dočekuju savezničku talijansku krstaricu „Emanuele Filiberto” 4. 11. 1918. HR-DARI-1357-7.2.
(Slika 42) Talijanska krstarica „Emanuele Filiberto”. HR-DARI-1357-7.2.
(Slika 43) Povorka građana na Korzu 4. 11. 1918., vide se jugoslavenske i talijanske zastave. HR-DARI-1357-14.1.
(Slika 44) Srpske postrojbe na željezničkom kolodvoru 15. 11. 1918. HR-DARI-1357-7.4.
(Slika 45) Potpukovnik srpske vojske Ljubomir Maksimović. HR-DARI-508.
(Slika 46) Mimohod postrojbi Kraljevske britanske vojske na trgu Žabica i Rivi 1918.? HR-DARI-1171-3.33.
(Slika 47) Iskrcavanje talijanskih mornara tijekom okupacije Rijeke 17. 11. 1918. HR-DARI-1357-7.5.
(Slika 48) Enrico Asinari di San Marzano (Livorno 1869. – Rim 1938.), general talijanske vojske, u vrijeme fašističke vlasti u Italiji bio je jedno vrijeme zapovjednik karabinjera. HR-DARI-508.
(Slika 49) Građani okupljeni na Mlaki blizu željezničkog kolodvora tijekom dočeka talijanskih postrojbi 17. 11. 1918. HR-DARI-1357-7.5.
(Slika 50) Mimohod i postrojavanje talijanskih vojnika na trgu Dante, sada trg Republike Hrvatske, 17. 11. 1918. HR-DARI-1357-10.1.
(Slika 51)Građani i vojnici na trgu Dante dočekuju talijansku vojsku 17. 11. 1918., izvješene hrvatske, jugoslavenske, srpske i talijanske zastave. HR-DARI-1357-6.1.
(Slika 52) Građani okupljeni ispred Guvernerove palače tijekom ulaska generala San Marzana u palaču 17. 11. 1918. HR-DARI-1357-7.5.
(Slika 53) Riječka taksena markica s talijanskom zastavom početkom 1919. HR-DARI-541.
(Slika 54) Isto. HR-DARI-541.
(Slika 55) Giovanni (Nino) Host-Venturi (Rijeka 1892. – Buenos Aires 1980.), zubotehničar i fašistički političar. HR-DARI-508.
(Slika 56) Prijava Upravi Narodnog vijeća SHS Rijeka o zastrašivanju Hrvata na Kozali 8. prosinca 1918. HR-HDA-124, spisi ad 791/18.
(Slika 57) Prijava Upravi Narodnog vijeća SHS Rijeka o zastrašivanju Hrvata na Fiumari 8. prosinca 1918. HR-HDA-124, spisi ad 791/18.
(Slika 58) Prijava zubara Vladimira Kriškovića i drugih zbog uništavanja odnosno uklanjanja hrvatskih natpisa na njihovim tvrtkama. HR-DARI-391-2.3.2.1.2.
(Slika 59) Druga stranica spisa pod 57.
(Slika 60) Treća stranica spisa pod 57.
(Slika 61) Pogled iz Rijeke na luku Baroš oko 1919. HR-DARI-1357-15.19.
(Slika 62) Vojnik iz kolonijalnih postrojbi Anamita u Prvom svjetskom ratu. HR-DARI-508.
(Slika 63) Francesco Saverio Grazioli (Rim1869– Firenca 1951), general talijanske vojske i političar, u vrijeme fašističke vladavine senator Kraljevine Italije. HR-DARI-508.
(Slika 64) Talijansko nacionalno vijeće predaje vlast nad Rijekom predstavniku talijanske vlade generalu Grazioliju 26.4.1919. HR-DARI-1357-7.7.
(Slika 65) Građani okupljeni u ulici XXX Ottobre (sada ulica Frana Supila) i ispred Guvernerove palače povodom predaje vlasti 26.4. 1919. HR-DARI-1357-7.7.
Talijansko namjesništvo Kvarnera
Utjecajni politički i vojni krugovi u Italiji iredentističkog usmjerenja nisu bili zadovoljni takvim razvojem situacije u Rijeci, ali i šire na prostoru istočne obale Jadrana. Tajnim ugovorom (Slika 66), kojeg je Italija sklopila 26. travnja 1915. u Londonu s Francuskom, Rusijom i Velikom Britanijom, bila su joj zajamčena znatna teritorijalna proširenja nakon završetka rata kao nagrada za stupanje u rat na strani sila Antante, a protiv svojih dotadašnjih saveznika Njemačke i Austro-Ugarske. Među područjima koja je Italija trebala dobiti bili su Istra do Voloskog te znatan dio austrijske pokrajine Dalmacije, međutim, ne i Rijeka.17 Kako se bližio poraz Austro-Ugarske u ratu jačali su politički pokreti njezinih naroda koji su težili za samoodređenjem, pa tako i Hrvata i drugih južnih Slavena. Načelo samoodređenja naroda, koje je najviše od pobjednika u ratu podržavao američki predsjednik Woodrow Wilson (Slika 67), nisu išli na ruku talijanskim težnjama, pogotovo u Dalmaciji. Talijanskim političkim krugovima je bilo jasno da vjerojatno neće moći ostvariti maksimalističke zahtjeve u pogledu Dalmacije, što je izazvalo frustracije kod nacionalističke elite iscrpljene ratom i ugrožene socijalnim pokretima (Slika 68) za koje je, obzirom i na događaje u Rusiji, bilo nemoguće predvidjeti smjer kretanja i dosege. U svezi s tom frustracijom nastao je pojam osakaćene pobjede Italije u ratu (vittoria mutilata)(Slika 69), i s tom se krilaticom u javnosti podgrijavao stav da se Italiji nametanjem načela samoodređenja naroda nanosi nepravda. Pitanje državne pripadnosti Rijeke postaje tada važna i dobrodošla tema nacionalističke promidžbe u Italiji, koja je, zbog povoljnijeg nacionalnog sastava za Talijane u Rijeci u odnosu na Dalmaciju, mogla računati na više uspjeha kod međunarodne zajednice i u homogenizaciji vlastita naroda. Aneksionistička politika Talijanskog nacionalnog vijeća u Rijeci, prešutno odobravana od strane talijanskog vojnog zapovjedništva grada, te odlučnost iredentističkih krugova (Slika 70) da po pitanju priključenja Rijeke Italiji treba nešto poduzeti, dovelo je do konkretnih planova i poteza. Na čelo talijanskih iredentističkih aktivista je stjecajem okolnosti tada došao najodlučniji i „najdomoljubniji” među njima, karizmatični književnik i vojnik Gabriele D’Annunzio (Slika 71, Slika 72).18 D’Annunzio je tijekom Prvog svjetskog rata bio dragovoljac na strani Italije, vojni borbeni pilot, koji je ratnu slavu stekao s nekoliko spektakularnih akcija. Najviše s napadom na bakarsku luku u veljači 1918., poznatom kao La Beffa di Buccari, te 9. kolovoza 1918. akcijom Il Volo su Vienna (Slika 73), kada je zapovijedao 87. talijanskim borbenim odredom od devet aviona La Serenissima, koji su ispuštali promidžbene letke nad Bečom.19 D’Annunzio je svoj odlučan stav u pogledu budućnosti Rijeke nedvosmisleno izrazio već u travnju 1919. u pismu talijanskom parlamentu u kojem piše: Ukoliko parlament ne pripoji Rijeku i Split [Italiji, op. BZ], onda će volja nacije i riječkog naroda to triumfalno dovršiti.20 U kolovozu 1919. D’Annunzio je nakon razgovora sa zapovjednikom Riječke dobrovoljačke legije Ninom Host-Venturijem potonjem uputio otvoreno pismo promidžbenog i programatskog karaktera, koje je objavljeno 27. kolovoza 1919. u prvom broju novopokrenutog riječkog dnevnika La Vedetta d’Italia (Slika 74). U njemu pjesničkim stilom ističe da ga je razgovor s Hostom okrijepio te najavljuje novi hrabri pothvat kada La Vedetta d’Italia za to da znak za uzbunu.21 Taj najavljeni pothvat (Slika 75) je u historiografiji poznat kao Marcia di Ronchi (Slika 76, Slika 77) po mjestu gdje je započeo.22 D’Annunziju je na raspolaganje stavljena jedna bojna odmetnute talijanske vojske te je kolona (Slika 78) od nekoliko stotina naoružanih ljudi krenula iz Ronchija 12. rujna 1919. prema Rijeci, što motornim vozilima što pješice. Tijekom puta povorci (Slika 79) su se priključivale skupine aktivnih i razvojačenih vojnika, među inima i bivši pripadnici najborbenijih dragovoljaca talijanske vojske arditi (Slika 80), vojni bjegunci i pustolovi svake vrste. Nino Host-Venturi (Slika 81) je sa svojom Riječkom dobrovoljačkom legijom toj naoružanoj skupini u pokretu izašao u susret te je tako D’Annunzijeva vojska (Compagnia D’Annunzio)(Slika 82) prilikom ulaska u Rijeku imala oko 2000 ljudi. D’Annunzio je Rijeku zauzeo (Slika 83, Slika 84, Slika 85) bez otpora savezničke vojske, koja se povukla u vojarne ili je napustila Rijeku. Talijanska vlada je osudila D’Annunzijev pothvat te mu je uputila ultimatum za povlačenje iz grada. Provela je formalno i blokadu grada (Slika 86, Slika 87), koja međutim nije bila uspješna. Srpska vlada nije učinila ništa konkretno nego je Jugoslavenima dala uputu da se ništa ne poduzima.23 D’Annunzio se proglasio vrhovnikom (Comandante) Zapovjedništva talijanske vojske u talijanskoj Rijeci (Comando dell’Esercito Italiano in Fiume d’Italia)(Slika 88, Slika 89), gradom je vladao dekretima i bez njegova odobrenja nije mogao biti donesen ni jedan zakonodavni akt. Dekrete je objavljivao njegov kabinet pod naslovom Naredbe Zapovjedništva grada (Ordinanze del Comando di Citta)(Slika 90).24 Militaristički stil D’Annunzijeve vladavine koreografiran je vojnim paradama (Slika 91, Slika 92) i smotrama oružja (Slika 93). Aktom od 21. listopada 1919. D’Annunzio je reorganizirao vlast u gradu. Gradsku upravu je izuzeo iz djelokruga Talijanskog nacionalnog vijeća te predao Gradskom predstavništvu (Rappresentanza municipale). Najviše tijelo izvršne vlasti D’Annunzijeve države bio je Izvršni odbor (Comitato direttivo), koji se sastojao od predsjednika i šestorice delegata. Oni su upravljali resorima za unutrašnje poslove; financije; trgovinu, industriju i poljodjelstvo; prosvjetu; promet te pravosuđe i vjerske poslove.25 D’Annunzio je od Rijeke stvorio jednu de facto državu, s vlašću čiji se demokratski legitimitet najviše zasnivao na aklamacijskoj podršci mnoštva na masovnim skupovima (Slika 94, Slika 95, Slika 96), pismima čitatelja u novinama (Slika 97) i dopisima upućenim Zapovjedništvu grada ili lokalnim tijelima vlasti. Poticao je stvaranje svoga kulta ličnosti (Slika 98, Slika 99). No, služio se i metodama parlamentarne demokracije kako bi legitimirao svoju politiku. Izbori za Gradsko zastupstvo (Slika 100) provedeni su 26. listopada 1919. i na njima su pobijedile pristaše D’Annunzijeve aneksionističke politike udružene u Nacionalni blok (Unione nazionale).26 Gradonačelnik Rijeke postao je Riccardo Gigante (Slika 101), sposoban i pouzdan D’Annunzijev partner u pretvaranju grada u društvo po njegovoj mjeri. U tom ambijentu nije bilo mjesta za slobodno iskazivanje nacionalnih osjećaja Hrvata i drugih netalijana. Zbog straha izazvanog šovinističkom promidžbom i fizičkim zastrašivanjem (Slika 102, Slika 103) više tisuća Hrvata i drugih netalijana, uglavnom južnih Slavena, napustilo je Rijeku (Slika 104, Slika 105, Slika 106) krajem 1919. i tijekom 1920.27 Pravni temelj za izgon nepoćudnih iz Rijeke D’Annunzio je stvorio naredbom o odstranjivanju stranaca (Slika 107) iz Rijeke od 27. veljače 1920., na temelju koje su iz Rijeke trebali otići svi koji u njoj nisu bili zavičajni i doselili se u Rijeku nakon 30. listopada 1918.28 Gigante je, kao gradonačelnik, imao moć da se nepoćudnima oduzme ili ne dodijeli pravo zavičajnosti u Rijeci te tako podvrgne izgonu iz grada, odnosno da se nedavno doseljenim podobnim osobama dodijeli riječka zavičajnost (Slika 108).29 Jedan od načina eliminacije nepoćudnih bilo je i oduzimanje obrtnice (Slika 109, Slika 110), čime je osobi praktički bila onemogućena egzistencija u Rijeci. Gradska uprava je također pomagala oko organizacije izbora za riječkog zastupnika u talijanski parlament (Slika 111), još jedne D’Annunzijeve provokacije međunarodnih čimbenika koji nisu podržavali aneksiju Rijeke Italiji. Izbori su održani 16. studenog 1919. i na njima je za zastupnika izabran stari D’Annunzijev suborac Luigi Rizzo (Slika 112), talijanski mornarički časnik i prvi grof Grada i Premude, koji se u ratu „proslavio” potapanjem austro – ugarskih bojnih brodova Wien 1917. i Szent Istvan 1918. godine te sudjelovanjem u već spomenutoj akciji Beffa di Buccari.30 U drugoj godini svoje vladavine, gotovo na samu obljetnicu pohoda na Rijeku, D’Annunzio je 8. rujna 1920. proglasio Talijansko namjesništvo Kvarnera (Slika 113, Slika 114) (Reggenza italiana del Carnaro). Njegova vladavina je na samu obljetnicu 12. rujna 1920. dobila neku vrstu ustava (Carta del Carnaro)(Slika 115), čime je stekla jače obrise pravne države. Među D’Annunzijevim najužim suradnicima bilo je i onih svjetonazorski liberalnih i čak ljevičarsko – revolucionarnih. Među njima se posebno isticao anarhosindikalist Alceste de Ambris (Slika 116), koji je najviše zaslužan za definiranje vrijednosti i pripremu teksta ustava Talijanskog namjesništva Kvarnera. Ustavom je bila zajamčena sloboda svih građana prema spolu, boji kože, jeziku, staležu i vjeri. Država je imala biti parlamentarna republika organizirana na korporativnim temeljima, čime je anticipiran kasnije uspostavljeni sustav fašističke Italije. U parlamentu su, prema staleškom načelu, trebali biti zastupljeni pripadnici deset korporacija – industrijski i poljodjelski radnici; pomorci; poslodavci; poljoprivredni i industrijski tehničari; namještenici i službenici privatnih agencija; učitelji i studenti; slobodne profesije; državni službenici, članovi zadruga i jedna grupacija za koju se tumači da je riječ o političkoj eliti, koja bi imala pravo određivati strateške smjernici državne politike, svojevrsnoj avangardi. Njezina uloga podsjeća na položaj partijskih elita u komunističkim državama 20. stoljeća. Carta je također građanima jamčila niz prava na području obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite, radnička prava i prava žena te druga građanska prava, koja su u demokratskim zemljama Zapada ostvarena tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Parlament Talijanskog namjesništva Kvarnera trebao je imati dva doma, u jednom su trebali biti zastupljeni delegati korporacija, a drugo je trebalo biti vijeće najboljih odnosno senat.31 Ustav Talijanskog namjesništva Kvarnera nikada nije ostvaren u praksi, ako zbog ničega drugog onda zbog skore propasti te države. Relevantni međunarodni čimbenici nisu u Talijanskom namjesništvu Kvarnera vidjeli prihvatljivu opciju koju bi trebalo uzimati u obzir. D’Annunzijeva država je bila previše avangardna i svjetonazorski upitna za tadašnji svjetski politički establišment parlamentarne demokratske orijentacije. Pitanje Rijeke (Slika 117) je na Mirovnoj konferenciji u Parizu početkom ožujka 1920. prepušteno bilateralnim pregovorima između Italije i Kraljevine SHS. Intenzivni diplomatski pregovori delegacija Kraljevine SHS i Kraljevine Italije oko Rijeke i drugih pitanja, koji su započeli u svibnju 1920., doveli su do rezultata te je 8. studenog 1920. u ligurijskom gradiću Rapallu objavljeno da je sporazum, koji je uključivao i rješavanje problema Rijeke, dogovoren. Međunarodni ugovor, u domaćoj historiografiji znan kao Rapallski ugovor, potpisan je u noći s 12. na 13. studenog 1920. Italiji je priznat suverenitet nad Kvarnerskim otocima, Istrom i Zadrom, predviđena je uspostava samostalne Riječke države te priključenje Sušaka s lukom Baroš Kraljevini SHS. Italija je ugovor ratificirala 27. prosinca 1920., a Kraljevina SHS, zbog nezadovoljstva javnosti, tek u lipnju 1922. D’Annunzio nije prihvatio zaključke Rapallskog ugovora te je 17. studenog 1920. objavio deklaraciju kojom ih je odbio, nije namjeravao napustiti Rijeku i 21. prosinca 1920. je proglasio ratno stanje.32 Kod druge strane strpljenja više nije bilo, čak ni kod službene talijanske politike, i D’Annunzio je morao otići ili ga se moralo maknuti iz Rijeke. K tome, D’Annunzijeva vlast je i u Rijeci gubila podršku, možda najviše zbog ekonomske krize koja se očitovala u problemima s opskrbom (Slika 118), poteškoćama u radu industrije i s time povezanom nezaposlenošću (Slika 119, Slika 120). Na popularnosti D’Annunzio je izgubio i zbog krvavog gušenja radničkog štrajka 6. travnja 1920.33 te zbog brojnih incidenata (Slika 121, Slika 122) u koje su bili upleteni D’Annunzijevi legionari, a konzervativna javnost je D’Annunziju i osobama oko njega spočitavala i skandalozno raskalašeno ponašanje. Da Comandante više nije tako popularan u svom gradu razvidno je iz rezultata plebiscita (Slika 123), kojeg je Talijansko nacionalno vijeće organiziralo još 18. prosinca 1919. o pitanju da li D’Annunzija i njegove legionare treba odriješiti zakletve da neće napuštati Rijeku do njezina pripajanja Italiji. Unatoč prijetnjama i nasilju, većina glasača je bila za njegov odlazak34. Neminovni sukob između regularne talijanske i d’Annunzijeve vojske, u historiografiji poznat kao Krvavi Božić (Slika 124, Slika 125, Slika 126, Slika 127, Slika 128), započeo je 24. prosinca i trajao do 28. prosinca 1920., kada je okončan D’Annunzijevim porazom. U okršajima u kojima je korišteno i topništvo poginulo je tridesetak osoba (Slika 129, Slika 130). Materijalne štete (Slika 131) su bile velike, legionari su digli u zrak sve mostove na Rječini (Slika 132), bombardiran je i sam D’Annunzijev ured u Guvernerovoj palači (Slika 133).
(Slika 66) Karta Italije prema odredbama tajnog Londonskog ugovora iz 1915. Crno su označeni teritoriji koje je trebala dobiti nakon završetka rata. HR-DARI-508.
(Slika 67) Woodrow Wilson (Staunton, Virginia, SAD 1856. – Washington, SAD 1924.). HR-DARI-508.
(Slika 68) Alegorija La miseria grigia, nad svađama građanskih političara izdiže se avet bijednog vojnika s petokrakom zvijezdom. HR-DARI-805-1.
(Slika 69) Angelo Leone: 1919. – Ilustracija na temu mita o osakaćenoj pobjedi Italije u Prvom svjetskom ratu. HR-DARI-508.
(Slika 70) Proglas talijanskog nacionalnog saveza Giovane Italia u kojemu se pod sloganom Italia o morte (Italija ili smrt) poziva na političko okupljanje riječkih Talijana, 21. 04. 1919. HR-DARI-278, kut 26.
(Slika 71) Gabriele D’Annunzio (Pescara 1863. – Gardone Riviera 1938.), fotografija nastala oko 1919. HR-DARI-8, kut. 394
(Slika 72) Gabriele D’Annunzio (Pescara 1863. – Gardone Riviera 1938.), fotografija nastala oko 1919. HR-DARI-8, kut. 394
(Slika 73) Fotografija nastala tijekom akcije Il Volo su Vienna. HR-DARI-1173, str. 48.
(Slika 74) D’Annunzijevo otvoreno pismo Host – Venturiju.
(Slika 75) Fotografija D’Annunzijeva pisma pristašama u Rijeci u kojem traži njihovu podršku za svoje planove s Rijekom, 6. 9. 1919., HR-DARI-8, kut. 394 (memoari Attilija Prodama).
(Slika 76) Proslava prve obljetnice pohoda iz Ronchija, mimohod D’Annunzijevih legionara na riječkoj Rivi. HR-DARI-1357-14.4.
(Slika 77) Lice i naličje medalje Ronchija, koja se u spomen na pohod dodjeljivala zaslužnima. HR-DARI-1357-7.31.
(Slika 78) Nekoliko legionara iz kolone na putu iz Ronchija prema Rijeci na fotografiji s usputnim promatračima. HR-DARI-386-14.17.
(Slika 79) Narasla kolona iz Ronchija u maršu prema Rijeci. HR-DARI-386-14.17.
(Slika 80) Grupa D’Annunzijevih vojnika. Prepoznati su narednik Arturo te arditi Vigma (?), Bressan (?) i Francescan (?). HR-DARI-1357-15.6.
(Slika 81) Host-Venturijev zamjenik Conighi, Nino Host-Venturi i nepoznata osoba. HR-DARI-508.
(Slika 82) D’Annunzio se obraća nekolicini svojih vojnika. HR-DARI-1357-9.2.
(Slika 83) Građani dočekuju D’Annunzijevu vojsku pri ulasku u Rijeku u via dell’Istria (sada Zametska ulica). HR-DARI-1357-7.11.
(Slika 84) D’Annunzio u automobilu pri ulasku u Rijeku (Santa Entrata). HR-DARI-1357-7.11.
(Slika 85) D’Annunzio na ramenima svojih legionara u Rijeci na dan zauzimanja grada. HR-DARI-89, R-349.
(Slika 86) Karta okupacijske zone Zapovjedništva I. bojne Riječke dobrovoljačke legije. Blokada na njezinim granicama je bila propusna. HR-DARI-277-306.
(Slika 87) Mjesto razgraničenja između D’Annunzijeve i regularne talijanske vojske na Kantridi. HR-DARI-1357-12.11.
(Slika 88) Manifestacija prilikom D’Annunzijeva zauzimanja Guvernerove palače, koja postaje Palača zapovjedništva (Palazzo dell’Comando), HR-DARI-1357-7.11.
(Slika 89) Palača zapovjedništva. U desnom gornjem uglu fotografija vrhovnika Gabrielea D’Annunzija. HR-DARI-1357-7.11.
(Slika 90) Prva stranica knjige naredbi Zapovjedništva grada. HR-DARI-684.
(Slika 91) D’Annunzio na konju salutira legionarima okružen konjanicima u vojnim odorama. HR-DARI-1357-3.1.
(Slika 92) D’Annunzio vrši smotru biciklističke postrojbe. HR-DARI-1357-5.2.
(Slika 93) Smotra legionara topnika na sadašnjem trgu Žabica, u pozadini kapucinska crkva Gospe Lurdske u izgradnji. HR-DARI-1357-7.17.
(Slika 94) D’Annunzio okružen pristašama se s balkona Gradskog poglavarstva obraća okupljenima na trgu Municipio, sada trg Riječke rezolucije. HR-DARI-1357-9.1.
(Slika 95) Isto kao pod 94. HR-DARI-1357-3.3.
(Slika 96) D’Annunzio sa suradnicima na balkonu Guvernerove palače, mnoštvo građana i vojnika ispred Guvernerove palače. HR-DARI-1357-3.2.
(Slika 97) Pismo podrške D’Annunzijevoj politici u rubrici Lettere al Comandate, La Giovane Italia, Rijeka 8. 11. 1919. HR-DARI-805-1.
(Slika 98) Obavijest o obaveznoj proslavi D’Annunzijeva rođendana u svim javnim ustanovama i školama u Rijeci. HR-DARI-541, F-7/1920.
(Slika 99) Proslava D’Annunzijeva rođendana 18. 3. 1920. Okupljena djeca i odrasli u parku ispred Guvernerove palače. HR-DARI-1357-7.19.
(Slika 100) Obavijest o rezultatima izbora za Gradsko zastupstvo Rijeke 26. 10. 1919. HR-DARI-541, L-59/1919.
(Slika 101) Riccardo Gigante (Rijeka 1881. – Kastav 1945.). HR-DARI-508.
(Slika 102) Članak o proglašenju ratnog stanja i uvedbe smrtne kazne u Rijeci, što je izazvalo strah kod riječkih Jugoslavena. HR-DARI-805-1.
(Slika 103) Palež hrvatskih brodova u Mrtvom kanalu 14. 7. 1920. HR-DARI-508.
(Slika 104) Naslovnica popisa izbjeglica iz Rijeke i Sušaka 1919.-1920. HR-HDA-2048, inv. br. AIHRPH, jedinica 1351.
(Slika 105) Prva stranica popisa izbjeglica iz Rijeke i Sušaka 1919.-1920. HR-HDA-2048, inv. br. AIHRPH, jedinica 1351.
(Slika 106) Izbjeglice iz Istre, Rijeke i drugih krajeva ispred katedrale u Zagrebu 1919. Spomenica zrinsko-frankopanska prigodom svečanog prenosa njihovih kostiju u domovinu, Grafičko-umjetnički i nakladni zavod Jugoslavija, Zagreb 1919.
(Slika 107) Naredba o odstranjivanju stranaca od 27. 2. 1920. La Vedetta d’Italia 29. 2. 1920.
(Slika 108) Zamolba Giovannija Host-Venturija upućena gradonačelniku Rijeke da se riječka zavičajnosti dodjeli dušama čvrstih talijanskih osjećaja. HR-DARI-541, L-13/1919.
(Slika 109) Hermanu Peršiću oduzeta je koncesija za vođenje trgovine zbog političke i nacionalne nepoćudnosti, prva stranica. HR-DARI-541, Q-17/ 1919. (br. 29812/1919.) .
(Slika 110) Hermanu Peršiću oduzeta je koncesija za vođenje trgovine zbog političke i nacionalne nepoćudnosti, druga stranica. HR-DARI-541, Q-17/ 1919. (br. 29812/1919.) .
(Slika 111) Obavijest o održavanju izbora za riječkog zastupnika u parlamentu Kraljevine Italije. HR-DARI-541, L-62/1919.
(Slika 112) Luigi Rizzo, prvi s desna, D’Annunzio i Host-Venturi, peti s desna. HR-DARI-1357-6.4.
(Slika 113) Proslava 1. obljetnice D’Annunzijeve okupacije Rijeke na trgu Dante, izvješene talijanske zastave i zastava Talijanskog namjesništva Kvarnera. HR-DARI-1357-8.4.
(Slika 114) Zastava Talijanskog namjesništva Kvarnera. HR-DARI-1357-8.7.
(Slika 115) Naslovnica ustava Talijanskog namjesništva Kvarnera. HR-DARI-508.
(Slika 116) Alceste de Ambris (Licciana Nardi 1874. – Brive-la-Gaillarde 1934.). HR-DARI-508.
(Slika 117) Pogled na Rijeku iz aviona 1920. HR-DARI-1173, str. 58.
(Slika 118) Odluka o zabrani proizvodnje i prodaje slatkiša zbog nestašica, HR-DARI-1108, MR XI br. 80/1920.
(Slika 119) Spomenica radničkih udruga iz Rijeke i Sušaka banu Matku Laginji u kojoj ukazuju na težak položaj radništva i nezaposlenost, prva stranica. HR-HDA-79, Odsjek za Rijeku, spis 104/1919.
(Slika 120) Spomenica radničkih udruga iz Rijeke i Sušaka banu Matku Laginji u kojoj ukazuju na težak položaj radništva i nezaposlenost, druga stranica. HR-HDA-79, Odsjek za Rijeku, spis 104/1919.
(Slika 121) Izvješće o nasilništvu ardita u riječkoj bolnici, prosinac 1920., prva stranica. HR-DARI-541, prezidijalni spis 512/1920.
(Slika 122) Izvješće o nasilništvu ardita u riječkoj bolnici, prosinac 1920., druga stranica. HR-DARI-541, prezidijalni spis 512/1920.
(Slika 123) Obavijest o održavanju plebiscita 18. 12. 1919., HR-DARI-541, L-72/1919.
(Slika 124) Obrambeni položaj bojne D’Annunzijeve vojske Venezia Giulia u ulici Valscurigne, sadašnja ulica Prvoga maja ili Osječka. HR-DARI-1357-7.37.
(Slika 125) D’Annunzijeve legionari na položaju iza Guvernerove palače. HR-DARI-1357-4.1.
(Slika 126) Barikade D’Annunzijeve vojske na početku sadašnje ulice Viktora Cara Emina. HR-DARI-1357-11.3.
(Slika 127) Barikade D’Annunzijeve vojske u sadašnjoj Verdijevoj ulici kod HNK Ivana pl. Zajca. HR-DARI-1357-11.3.
(Slika 128) Arditi bacači plamena na škurinjskom frontu. HR-DARI-1357-4.1.
(Slika 129) Potporučnik Asso, prvi poginuli D’Annunzijev legionar tijekom Krvavog Božića. HR-DARI-1357-7.34.
(Slika 130) Komemoracija za poginule tijekom „Krvavog Božića” na groblju Kozala. HR-DARI-1357-7.38.
(Slika 131) Oštećene kuće na sadašnjim adresama Vukovarska HR-DARI-1357-15.11.
(Slika 132) Srušeni mostovi na Rječini. HR-DARI-1357-4.1.
(Slika 133) D’Annunzijev ured u Guvernerovoj palači oštećen u bombardiranju. HR-DARI-1357-7.36.
Riječka država
Nakon poraza D’Annunzio je sve ovlasti prenio na gradonačelnika Gigantea. On je 29. prosinca 1920. odstupio, a zamjenjuje ga 31. prosinca 1920. Gradsko predstavništvo pod imenom Consiglio nazionale. Ta vlada, koju su zastupali Riccardo Gigante i Giovanni Host-Venturi, je u ime Riječke države s regularnom talijanskom vojskom istoga dana potpisala tzv. Opatijski sporazum, kojim je priznat Rapallski ugovor te su određeni uvjeti odlaska D’Annunzija i njegovih legionara iz Rijeke35. Prvoga dana 1921. mandat za privremeno obnašanje državne vlasti u Rijeci dobio je dr. Antonio Grossich (Slika 134, Slika 135), koji je trebao pripremiti izbore za ustavotvornu skupštinu nove države. Gabriele D’Annunzio je napustio Rijeku 18. siječnja 1921. (Slika 136) ali su njegovi najbliži riječki suradnici ostali u gradu, Riccardo Gigante, koji se kasnije vratio na mjesto gradonačelnika, kao i Nino Host-Venturi, koji je, temeljem Opatijskog sporazuma, ponovno okupio svoju Riječku dobrovoljačku legiju. Kao datum izbora za ustavotvornu skupštinu prvo se spominjao 28. veljače 1921.36 ali su oni provedeni tek 24. travnja 1921. Hrvatske izbjeglice iz Rijeke upozoravale su da im se priječi povratak u Rijeku i izlazak na izbore. Na skupštini izbjeglica iz Rijeke, koja je održana 23. siječnja 1921. u Zagrebu, njezin predsjednik prof. Benjamin Grohovac (Slika 137) 37 ustvrdio je da zbog terora kojeg u gradu i dalje provode razne naoružane skupine ne postoje realni uvjeti za slobodan i siguran povratak Hrvata u Rijeku na izbore. Pritom je posebno apostrofirao političku stražu Host-Venturija i ardite infiltrirane u općinsko redarstvo.38 Na izbore za ustavotvornu skupštinu Riječke države izašle su stranke okupljene u dva krajnje suprotstavljena politička tabora. Aneksioniste okupljene u Nacionalnom bloku (Blocco Nazionale) predvodio je dr. Antonio Grossich, a tu grupaciju su sačinjavali Republikanska stranka dr. Bacicha, Demokratska stranka Salvatorea Bellasicha, fašisti, Pučka stranka dr. Blaua, Grossicheva aneksionistička stranka i aneksiji skloni socijalisti okupljeni oko radničke komore. Antianeksionisti su bili predvođeni autonomaškim vođom Riccardom Zanellom (Slika 138), kome je podršku davao Riječki patriotski savez „Indeficienter” (Lega patriottica Fiumana „Indeficienter”). Taj savez su, osim Zanelline stranke, činili Autonomna demokratska riječka stranka Ruggiera Gotthardija, Riječka jugoslavenska demokratska stranka prof. Benjamina Grohovca39, Internacionalistička socijalistička stranka (riječka sekcija) Cosima Segnana i Giovannija Mayerholda te Stranka za teritorije anektirane Riječkoj državi Viktora Errora.40 Pravo glasa su na izborima imale i žene,41 a glasovalo je i oko 1800 talijanskih državljana koji su riječku zavičajnost stekli u vrijeme D’Annunzijeve vlasti.42 Na izborima je premoćno pobijedio Zanellin blok osvojivši 57 prema 19 mandata za ustavotvornu skupštinu.43 Premda su gubitnici nasilnim akcijama i čak kratkotrajnim uspješnim prevratom pokušali spriječiti konstituiranje vlade Riječke države na čelu s Riccardom Zanellom, to im nije uspjelo. Rijekom su nakon izbora do formiranja vlade upravljali izvanredni odnosno visoki povjerenici, do 28. travnja 1921. prevratnici, a nakon toga pouzdanici talijanske vlade. Posljednji od njih je bio talijanski general Luigi Amante, on je 5. listopada 1921. sazvao ustavotvornu skupštinu, koja se sastala 8. listopada 1921. i izabrala Riccarda Zanellu za predsjednika vlade.44 Brojne strane vlade su priznale Riječku državu (Slika 139, Slika 140), neke su u Rijeci otvorile i diplomatska predstavništva poput SAD-a i Francuske.45 Prema Rapallskom ugovoru Riječku državu (Slika 141, Slika 142) su sačinjavali: a) Corpus separatum, kao što je ograničen granicama grada i kotara Rijeke; b) dio bivšeg teritorija Istre, ograničen kako slijedi: na sjeveru linijom koja je određena na terenu i koja polazeći neposredno od naseljenog mjesta Kastav izbija na put Sv. Matej-Rijeka na granicu corpusa separatuma, ostavljajući mjesto Srdoči i Hosti Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a prepuštajući Riječkoj državi cijeli kolni put, koji sjeverno od željeznice preko Matulja i dvojne raskrsnice kote 377 zapadno od Kastva vodi u Rupu; na zapadu: linijom koja od Matulja silazi u more kod Preluke ostavljajući željezničku stanicu i mjesto Matulje na talijanskom teritoriju.46 Zanellina vlada je bila podijeljena na devet državnih tajništva – vanjske poslove, trgovinu, industriju i veze, unutrašnje poslove, pravosuđe, financije, javno školstvo i bogoštovlje, javne radove i socijalnu pomoć. Zasebno tijelo vlade bilo je glavno tajništvo.47 Pritisnuta ekonomskim teškoćama i opstrukcijom unutra i izvana, Zanellina vlada nije trajala ni godinu dana. Podršku iz Italije izgubila je naročito nakon dolaska Luigija Facte za premijera u veljači 1922. Državni udar protiv Zanelle proveden je 3. ožujka 1922. (Slika 143, Slika 144, Slika 145) Pobunjenicima je bez otpora stavljena na raspolaganje talijanska topovnjača usidrena u riječkoj luci, ponovno je granatirana Guvernerova palača i Zanella je bio prisiljen potpisati kapitulaciju. Nakon toga vlast u Rijeci preuzeli su filofašisti okupljeni u vladi Odbora za narodnu obranu (Comitato di Difesa Nazionale).48 Na čelu te vlade bio je Attilio Prodam (Slika 146, Slika 147). Prodamova vlada je smijenjena 15. ožujka 1922., a vlast preuzima vojni zapovjednik Rijeke, poručnik talijanskih karabinjera Ernesto Cabruna. On je za 21. ožujka 1922. sazvao obnovu ustavotvorne skupštine, koja je potom do 5. travnja 1922. vladala Rijekom, ali u krnjem sastavu od samo 18 aneksionističkih zastupnika.49 U istom razdoblju je u Kraljevici zasjedala većinska ustavotvorna skupština, ali ona nije imala nikakav utjecaj na zbivanja u Rijeci.50 Zatim je 5. travnja 1922. vlast preuzeo Attilio Depoli, jedan od potpredsjednika legalne ustavotvorne skupštine, izabran u listopadu 1921. On je vladao putem zakonskih dekreta, a u ekonomskom životu se uglavnom oslanjao na pomoć talijanske vlade.51 Nakon dolaska Mussolinija na vlast u Italiji u listopadu 1922., Italija je pritiskom na Kraljevinu SHS postigla ponovno pokretanje pregovora o Rijeci odnosno reviziju Rapallskog ugovora. Ti su pregovori započeli u ljeto 1923. Tijekom pregovora Attilio Depoli je odstupio s vlasti te je 18. rujna 1923. predao vlast talijanskom generalu Gaetanu Giardinu (Slika 148), koji je potom Rijekom upravljao u svojstvu vojnog guvernera, dakako s podrškom fašističke Italije. Giardino je još prije formalnog priključenja Rijeke Italiji uveo talijanske zakone o školstvu, sudstvu i radništvu, a dekretom od 23. prosinca 1923. naložio je uvedbu lire kao jedine legalne valute u Rijeci. General Giardino je vladao uz pomoć Vladinog vijeća (Consiglio di Governo), kojemu je bio na čelu. Vijeće je imalo sedam odjela: unutarnji poslovi i socijalna pomoć, javno školstvo, pravosuđe, javni radovi, trgovina i industrija i financije.52
(Slika 134) Antonio Grossich (Draguć 1849. – Rijeka 1926.). HR-DARI-8, kutija 394
(Slika 135) Antonio Grossich i drugi političari, časnici i građana okupljeni kod tri standardca na trgu Dante. HR-DARI-1357-15.9.
(Slika 136) Mnoštvo građana i vojnika na ispraćaju D’Annunzija iz Rijeke na trgu Municipio, sada trg Riječke rezolucije. HR-DARI-1357-15.13.
(Slika 137) Benjamin Grohovac (Rijeka 1880. – Zagreb 1957.), brat književnika Ive Grohovca Riječanina, s obitelji. Arhiv Sylvie Remillard.
(Slika 138) Riccardo Zanella (Rijeka 1875. – Rim 1959.). HR-DARI-508.
(Slika 139) Pogled sa Sušaka na Rijeku u vrijeme Riječke države. HR-DARI-1357-14.5.
(Slika 140) Za kratkotrajnog mirnijeg razdoblja održana je 4. 11. 1921. na trgu Dante misa na otvorenom posvećena neznanom vojniku. HR-DARI-1357-9.7.
(Slika 141) Karta Riječke države. HR-DARI-508.
(Slika 142) Zastava Riječke države. HR-DARI-508.
(Slika 143) Guvernerova palača oštećena u puču u kojem je svrgnut Riccardo Zanella. HR-DARI-1357-4.2.
(Slika 144) Bijela zastava izvješena na bočnom krilu nakon Zanelline kapitulacije. HR-DARI-1357-4.2.
(Slika 145) Pučisti nakon svrgavanje Zanelline vlade ispred Gradskog poglavarstva u ožujku 1922. HR-DARI-1357-4.3.
(Slika 146) Attilio Prodam (Rijeka 1877. – ?), drži papir u ruci, sa suradnicima na balkonu Gradskog poglavarstva u ožujku 1922. HR-DARI-1357-4.3.
(Slika 147) D’Annunzijevi bliski suradnici, tzv. Argonauti: Mario Petris, Giovanni Matcovich, Giuseppe De Meichsner, Attilio Prodam (drugi s desna) i John Stiglich. HR-DARI-8
(Slika 148) Gaetano Giardino (Montemagno 1864. – Torino 1935.). HR-DARI-508.
Kraljevina Italija
Pregovori o Rijeci između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS završili su potpisivanjem Rimskog ugovora 27. siječnja 1924.53 Riječka država je njime prestala postojati te je većina njezinog teritorija (Slika 149) prepuštena Italiji (Slika 150, Slika 151). Kraljevina SHS je dobila područje Podbrega odnosno Gornju Drenovu, a izvršene su i neke korekcije granice na Kastavštini. Kraljevina SHS je dobila i cijelu Deltu s lukom Baroš (Slika 152).54 Rijeka je tijekom 1924. (Slika 153) u potpunosti uključena u teritorijalno-upravni sustav Kraljevine Italije kao sjedište Kvarnerske provincije (Provincia del Carnaro) i njezine prefekture (Slika 154, Slika 155, Slika 156).
Rijeka je formalno pripadala Italiji do zaključenja Mirovnog ugovora antifašističkih saveznica u Drugom svjetskom ratu s Republikom Italijom, koji je potpisan 10. veljače 1947., nakon čega je pripala NR Hrvatskoj odnosno FNR Jugoslaviji.
(Slika 149) Karta na kojoj su ucrtane granice nakon Rapallskog i Rimskog ugovora. HR-DARI-508.
(Slika 150) Proslava priključenja Rijeke Kraljevini Italiji 16. 03. 1924. HR-DARI-1357-1.1.
(Slika 151) Isto kao pod 150.
(Slika 152) Rikard Lenac u luci Baroš oko 1924. HR-DARI-391-1.10.
(Slika 153) Rijeka i njen teritorij u novim granicama 1924. HR-DARI-277-14.
(Slika 154) Karta Kvarnerske provincije do 1928., HR-DARI-277-28.
(Slika 155) Školska djeca i građani okupljeni ispred Guvernerove palače radi susreta s prvim riječkim prefektom Micheleom Sorgeom. HR-DARI-1357-14.8.
(Slika 156) Život u talijanskoj Rijeci uz granicu na Fiumari. HR-DARI-1357-5.7.
Bilješke
1 Mihael SOBOLEVSKI, Egzodus Hrvata iz Rijeke u vrijeme D’Annunzijeve vladavine (rujan 1919. – siječanj 1921.), zbornik Rijeka, godina IV., svezak 1-2, 1998.-1999., str. 68.
2 Isto.
3 Rikard Lenac (Rijeka, 16. ožujka 1868. – Sušak, 15. listopada 1943.). Lenac je bio zagovornik političkih prava riječkih Hrvata i ekspert za riječko pitanje ispred Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. Bio je vrlo obrazovan, širokih nazora, zalagao se za ravnopravnost Hrvata i Talijana u Rijeci. Njegova je obitelj na neki način bila tipična za riječko građanstvo. Polusestra Gemma Harasim, književnica i pedagogica, bila je udata za talijanskog pedagoga Giuseppea Lombardo Radicea, koji je znatno utjecao na talijansku reformu školstva u vrijeme fašizma, ali je unatoč tome uvijek jako cijenila njegov politički i moralni integritet. Bratić Lionello Lenaz, vodeći riječki internist i neurolog, bio je pak izričitih talijanskih osjećaja. Opširnije o Rikardu Lencu vidi njegov osobni fond u Državnom arhivu u Rijeci (HR-DARI-391) i Hrvatski biografski leksikon, sv. 8, str. 617-618.
4 Gradivo je pohranjeno u Državnom arhivu u Rijeci, u fondu Veliki župan za grad Rijeku i okolicu (HR-DARI-1333).
5 O nacionalnom sastavu Rijeke pred Prvi svjetski rat vidi npr.: Guida di Fiume za 1915.
6 Ivan V. PEROVIĆ, Crtice iz okupiranog Sušaka, Sušak 1934., str. 29-30.
7 Isto, str. 25.
8 Mihael SOBOLEVSKI, n.dj. str. 70. Sobolevske ovdje navodi riječi Rikarda Lenca.
9 Generale Sergio Pelagalli: L’Esercito Italiano tra ottocento e novecento. Un secolo di missioni all’estero (1855 – 1956). Italia storica 2018. Internetsko izdanje odabranih dijelova knjige bez oznake stranica.
10 Prema Mihael SOBOLEVSKI, n.dj. str. 70
11 Vidi fond Veliki župan za grad Rijeku i okolicu (HR-DARI-1333).
12 Giovanni (Nino) Host-Venturi (Rijeka 1892. – Buenos Aires 1980.), zubotehničar i fašistički političar, jedan od najistaknutijih domaćih zagovornika priključenja Rijeke Italiji i nasilne talijanizacije slavenskog stanovništva Istre i Rijeke. Vidi: Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2002., str. 681 – 682, natuknica Host Venturi, Giovanni (Nino) i Wikipedia. The Free Encyclopedia (izdanje na engleskom), natuknica Nino Host-Venturi.
13 HR-DARI-391, 2.3.2.1.2., str. 63-65.
14 O tome postoje brojni navodi u literaturi, najrecentnije u: Boris ZAKOŠEK, Prvi riječki egzodus. Popis izbjeglica iz Rijeke i Sušaka 1919. – 1920., str. 19-82, rad u Zbornik radova. Izbjeglice i štete za D’Annunzijeva režima, DARI i HDA Rijeka-Zagreb 2022. (u tisku). Vidi tamo navedenu literaturu.
15 Vidi Ivan V. PEROVIĆ, Crtice iz okupiranog Sušaka, Sušak 1934., str. 41.
16 Mihael SOBOLEVSKI, n.dj., str. 71.
17 Vidi: Ferdo ŠIŠIĆ, Jadransko pitanje na konferenciji mira u Parizu, Izvanredno izdanje Matice hrvatske, Zagreb 1920. i Milan MARJANOVIĆ, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914-1917, JAZU, Zagreb 1960.
18 Vidi: Marko MEDVED, Riječka crkva u razdoblju fašizma. Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji, Kršćanska sadašnjost, riječka nadbiskupija i Državni arhiv u Pazinu, Rijeka 2015., poglavlje Pariška mirovna konferencija i tamo navedenu literaturu.
19 Wikipedia, natuknica Gabriele D’Annunzio, englesko izdanje.
20 Marko MEDVED, n.dj. str. 137.
21 La Vedetta d’Italia, god I, No 1, 27. kolovoza 1919., str. 1.
22 Ronchi, sada Ronchi dei legionari je talijanski gradić s oko 12.00 stanovnika u regiji Furlanija-Julijska krajina.
23 O pohodu iz Ronchija i D’Annunzijevu zauzeću Rijeke vidi: Marko MEDVED, n.dj. i Mihael SOBOLEVSKI, n.dj. i tamo citirane izvore.
24 Naredbe su objavljivane u dnevniku La Vedetta d’Italia, parcijalna zbirka naredaba sačuvana je u fondu Kreditni zavod Talijanskog nacionalnog vijeća (HR-DARI-684) te rasuto po fondovima Privremene vlade u Rijeci (HR-DARI-3) i Općina Rijeka (HR-DARI-541).
25 Marko MEDVED, n.dj. str. 139.
26 Mihael SOBOLEVSKI, n.dj. Str. 72 ; vidi i Boris ZAKOŠEK i Sandro POROPAT: Rijeka 1919. – fašizam prije fašizma. D’Annunzio i danuncijada u gradivu Državnog arhiva u Rijeci. Izložba povodom Međunarodnog dana arhiva 1919., Vjesnik DARI sv. LXI/LXII, str. 24 i 99.
27 O temi izbjeglica za D’Annunzijeva režima vidi: Boris ZAKOŠEK, n.dj.
28 Isto, str. 44 i 64.
29 Vidi gradivo kategorije L u fondu Općina Rijeka (HR-DARI-541).
30 Luigi Rizzo (Milazzo 1887. – Rim 1951.), vidi Wikipedia, englesko izdanje, natuknica Luigi Rizzo.
31 O političkom sustavu Talijanskog namjesništva Kvarnera, kako ga je zacrtala Carta, vidi: Marko MEDVED, n.dj. str. 139 i 196-198 I tamo navedenu literaturu.
32 Isto, str. 140-142. Vidi i tamo navedenu literaturu.
33 Daniel PATAFTA, Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 36, No. 2, Zagreb 2004., str. 694.
34 Boris ZAKOŠEK i Sandro POROPAT, n.dj., str. 24 i 101. i Mihael SOBOLEVSKI, n.dj., str. 72-73.
35 Daniel PATAFTA, Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38, No. 1, Zagreb 2006., str. 212.
36 Zapisnik skupštine izbjeglica iz Rijeke održane 23. siječnja 1921. Zapisnik je objavljen u listu Pučki prijatelj, Trst 27. siječnja 1921. str. 2.
37 Benjamin Grohovac (Rijeka 1880. – Zagreb 1957.), brat pjesnika Ive Grohovca Riječanina, profesor povijesti i zemljopisa.
38 Boris Zakošek, n.dj., str. 26-27.
39 Riječki Hrvati, inače protivnici Zanelline autonomaške politike, dali su mu potporu smatravši da će njihov položaj biti bolji u samostalnoj Riječkoj državi nego u Italiji. Vidi: Daniel Patafta, n.d, str. 214.
40 Daniel PATAFTA, n.dj. 2006., str. 213-214.
41 Isto, str. 214.
42 Isto, str. 215.
43 Isto.
44 Isto, str. 215-216.
45 Isto.
46 Marko MEDVED, n.dj., str. 141. Citat prema Ferdo ČULINOVIĆ, Riječka država, str. 182.
47 Daniel PATAFTA, n.dj. 2006., str. 216.
48 Isto, str. 217.
49 Isto, str. 218.
50 Isto, str. 217-218.
51 Isto, str. 218-219.
52 Isto, str. 219-220.
53 Isto, str. 220.
54 Marko MEDVED, n.dj., str. 144.